Konsulat
Republiki Chorwacji
w Rzeczypospolitej Polskiej
Kraków
Polski (Polish) Chorwacki
>> Poziv na Tradicionalni Božićni Susret u konzulatu Republike Hrvatske u Krakovu <<
piątek
15 grudnia 2017r.

Povijest nakon 1945. godine

1945. god. – Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata Hrvatska je priključena Jugoslaviji kojoj je na čelu Josip Broz Tito (koji je po nacionalnosti bio Hrvat). Poslijeratna je Hrvatska stekla status republike u sklopu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni grad federacije je ostao Beograd. Predsjednik Josip Broz Tito je za svoju ljetnu rezidenciju odabrao arhipelag Brijune u blizini Pule, gdje je provodio šest mjeseci godišnje.
1945. – 1953. god. – Komunistička partija Jugoslavije je u Hrvatskoj (kao i u ostalim državama Federacije) provela korjenite društveno-političke promjene:
1945. – 1953. god. – poljoprivredna reforma
1946. – 1948. god. – nacionalizacija industrije.
1960. – 1970. god. – Pretekavši u privrednom razvoju ostale jugoslavenske republike, Hrvatska i Slovenija su zatražile priznanje veće autonomije. U Hrvatskoj su započeli prosvjedi – stanovništvo je od Beograda zahtijevalo veću nezavisnost, a intelektualci su dokazivali kako je savez Srba i Hrvata neprirodna tvorevina koja nije u skladu s „povijesnom logikom”.
1971. god. – Izlazak studenata na zagrebačke ulice označio je početak masovnih demonstracija prozvanih „Hrvatskim proljećem”. Protesti su izazvali suprotan učinak od očekivanoga, tj. oštre progone reformatora, a dolazi također do sve veće ekonomske inertnosti uzrokovane neuspješnim sustavom upravljanja radničkih vijeća državnim predstavništvima.
1974. god. – Donošenje novog, posljednjeg ustav Jugoslavije kojim je Hrvatskoj priznata znatna samostalnost u Federaciji, no želja za vlastitom državom ne jenjava među hrvatskim stanovništvom.
1980. god. - Nakon Titove smrti zemaljske su vlade paralizirane jer je predsjedanje Federacijom prelazilo rotacijski iz godine u godinu s republike na republiku.
1989. god. – Surove represije prema albanskoj većini u srpskoj provinciji Kosovo ponovo su izazvale strah Hrvata od srpske hegemonije i ubrzali raspad Federacije. Tijekom promjena koje su zahvatile istočnu Europu mnogo je Hrvata osjetilo da je došao trenutak smjene komunističke vladavine koja je trajala neprekidno od 45. godine i stvaranja nezavisne države.
travanj 1990. god. – Na slobodnim je izborima Hrvatska demokratska zajednica na čelu s Franjom Tuđmanom s lakoćom pobijedila staru komunističku partiju. Izjašnjavajući se za nezavisnost države, HDZ je uveo nacionalističku vladavinu pod vodstvom Franje Tuđmana (ponovni izbori 1992. i 1997. god.), koja je trajala sve do njegove smrti u prosincu 1999. god.
1990. god. – 22. prosinca - Usvojen je novi ustav Hrvatske kojim je izmijenjen status Srba u Hrvatskoj. Oni se otad tretiraju samo kao nacionalna manjina. Budući da ustav nije jamčio prava nacionalnim manjinama, srpska etnička zajednica, koja je brojila oko 600 tisuća osoba, zahtijevala je priznavanje autonomije i osiguravanje zaštite jugoslavenske armije (koju su predvodili Srbi).
1991. god. – Predstavlja jednu od burnijih godina u najnovijoj povijesti Hrvatske. Početkom 1991. god. srpski su ekstremisti u Hrvatskoj organizirali brojne provokacije s ciljem intervencije federalne vojske.
1991. god. – 31. ožujka – U Nacionalnom parku Plitvice Srbi su zauzeli zgradu uprave parka. Policajac Josip Jović, ubijen te uskrsne nedjelje bio je prva žrtva sukoba.
1991. god. – svibanj – Na referendumu (koji su Srbi bojkotirali) 93% glasača se izjasnilo za nezavisnost.
1991. god – 25. lipnja - (25. lipnja – Dan državnosti) – Objava nezavisnosti i rat s Jugoslavijom (de facto sa Srbijom) – suprotstavljanje Srba u Slavoniji i Krajini i proglašenje otcjepljenja od Hrvatske. U Krajini (okolica Knina, sjeverno od Splita), Baranji (područje sjeverno od Drave, u okolici Osijeka) i u Slavoniji (regija zapadno od Dunava) vode se teške bitke. Jugoslavenska narodna armija, koja je brojila 180 tisuća vojnika i posjedovala dvije tisuće tenkova pod vodstvom je srpskih komunista započela akciju podupiranja srpskih boraca pod izlikom sprečavanja etničnih sporova. Nakon posredovanja Europske zajednice Hrvatska je proglasila tromjesečnu obustavu Deklaracije o nezavisnosti kako bi se spriječilo daljnje krvoproliće. Za tri se mjeseca, od 25. lipnja, jedna četvrtina Hrvatske našla pod kontolom srpske policije i federalne vojske.
1991. god. – 13. srpnja – Kada su jugoslavenski vojni zrakoplovi napali hrvatska sela u blizini Vukovara, hrvatska je vojska otvoreno stupila u rat.
1991. god. - rujan – Hrvatska je vlada naredila blokadu 32 federalnih vojnih objekata u Republici, podižući tako moral. Na taj su način osvojili potrebnu ratnu opremu (u samom je Varaždinu zaplijenjeno gotovo 50 tenkova i 60 ratnih kola). Federalnoj je vojsci dopušteno napuštanje zemlje tek nakon predaje oružja. Za odmazdu je jugoslavenska mornarica blokirala Jadransku obalu i započela opsadu Vukovara – strateški važne točke na Dunavu. Dugotrajno bombardiranje gradova i sela koje je provodila jugoslavenska vojska izazvalo je paniku među stanovništvom. Stotine tisuća ljudi je bilo prisiljeno napustiti svoj dom. Iz samoga je Iloka na Dunavu protjerano 10 tisuća Hrvata. Zvjerstva koja su počinile srpske postrojbe i hrvatske paravojne jedinice dokumentirala je grupa promatrača iz Helsinkija, čiji je zadatak obrana ljudskih prava.
1991. god. - početak listopada – Federalna vojska i crnogorska policija su se premjestile u dubrovačko zaleđe protestirajući protiv blokade svojih garnizona u Hrvatskoj.
1991. god. – 7. listopada – Jugoslavenske zračne snage bombardirale su predsjedničku palaču u Zagrebu pokušavši na taj način izvršiti atentat na predsjednika Tuđmana, no bez uspjeha. Zbog pooštrenih napada i opsade Dubrovnika Europska je zajednica Srbiji i Crnoj Gori nametnula kaznene sankcije.
1991. god. – 8. listopada – Nakon isteka tromjesečna moratorija Hrvatska je proglasila nezavisnost. Hrvatski sabor prekida sve ustavne veze s Jugoslavijom. 8. listopada se slavi Dan nezavisnosti Hrvatske. Za vrijeme tromjesečnih borbi u Hrvatskoj je poginulo 10 000 osoba, stotine tisuća je napustilo svoje domove, a mnoštvo kuća je sravnjeno sa zemljom. Lord Carrington, izaslanik Europske zajednice i drugi posrednici doveli su do kratkotrajna prekida rata.
1991. god. – 19. studenoga – Nakon napada u kojem je sudjelovalo 30 000 vojnika i 600 tenkova i tromjesečne opsade koja je nakon toga uslijedila, junački je grad Vukovar naposlijetku pao u ruke neprijatelja.
1991. god. - prosinac – Posebni izaslanik Europske zajednice, Cyrus Vance započeo je pregovore sa Srbijom koji su okončani uspješno. Hrvatski je sabor sa zakašnjenjem usvojio unošenje ispravaka u Ustav, kojima su zajamčena prava nacionalnim manjinama kao i očuvanje prava čovjeka jer je to bio uvjet priznavanja Hrvatske od strane Europske zajednice. Njemačka priznaje zasebnost i nezavisnost Hrvatske te vrši snažan pritisak na ostale članice Europske zajednice kako bi što prije priznale nezavisnost Slovenije i Hrvatske, iako ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji još nisu bila zajamčena prava nacionalnim manjinama. 19. prosinca je proglašena Republika Srpska Krajina.
1992. god. - siječanj – Hrvatsku priznaju zemlje Europske zajednice, SAD i Poljska.
1992. god. - veljača - 14 tisuća vojnika mirovnih sila UN UNPROFOR je poslano u dijelove Hrvatske koje su okupirali Srbi. Nekoliko desetaka puta sklapana primirja općenito su se poštivala. Federalna je vojska dobila dopuštenje da se povuče iz baza u unutrašnjosti Hrvatske bez obveze ponižavajuće predaje oružja, zahvaljujući čemu je izbjegnut daljnji porast napetosti. Mirovni plan UN-a koji se ticao Krajine trebao je dovesti do razoružavanja paravojnih srpskih postrojbi, repatrijacije izbjeglica i vraćanja okupiranih područja Hrvatskoj. Republiku Srpsku Krajinu proglašenu 19. prosinca 1991. god. nisu priznale druge države.
1992. god. - svibanj – Hrvatska postaje članicom UN-a.
1992. god. - rujan – Kraj ratnih akcija na području Hrvatske.
1993. god. - siječanj – Hrvatska vojska je iznenada započela ofenzivu u južnoj Krajini prisilivši Srbe na povlačenje. Vratila je neke strateške točke, a među njima uništen Maslenički most, zračnu luku Zemunik u blizini Zadra i branu s hidroelektranom Peruća u brdima između Splita i Bosne i Hercegovine.
1993. god. - lipanj – Krajiški Srbi su izjavili kako nikada neće prihvatiti zagrebačku vladu a većina njih se izjasnila za pripajanje svoga teritorija bosanskim Srbima (i na kraju Velikoj Srbiji).
1993. god. - prosinac – samozvana „Republika Srpska Krajina” je organizirala izbore koji nisu priznati od strane nijednoga subjekta međunarodnoga prava. Nakon etničkoga čišćenja koje je dotad trajalo od 44 tisuće Hrvata koji su ondje živjeli ostalo ih je jedva oko 900.
1994. god. – 29. ožujka – Iako mirovni plan Cyrusa Vance'a nije zaživio, Srbi iz Krajine su potpisali sporazum o obustavi paljbe, što je rezultiralo znatnim smirenjem situacije u regiji, a između zaraćenih strana su nastale demitalizirane tampon-zone.
početak 1995. god. – Kada su svjetsku pozornost zaokupili zastrašujući događaji u Bosni i Hercegovini, hrvatska je vlast potiho počela uvoziti oružje.
1995. god. - ožujak – Kraj misije mirovnih snaga UNPROFOR-a i početak misije mirovnih snaga UNCRO-a – UN-ove Operacije za obnovu povjerenja u Hrvatskoj.
1995. god. – 1. svibnja – Hrvatska vojska i policija su stupili u okupiranu zapadnu Slavoniju istočno od Zagreba i za nekoliko dana zauzele cijeli njezin teritorij ubivši pritom mnogo Srba (više od 200 ubijenih). Krajiški Srbi su odgovorili bombardiranjem Zagreba u kojemu je poginulo 7 osoba, a 130 ih je ranjeno. Nakon što su Hrvati preuzeli potpunu kontrolu nad tim područjem, s njega je pobjeglo oko 15 tisuća Srba koji nisu povjerovali u uvjeravanja Hrvatske vlade kako im ne prijeti nikakva odmazda. Beograd nije uopće reagirao na tu kampanju zasignaliziravši jasno da ne podupire Srbe u Krajini, što je Hrvate potaklo na daljnju vojnu operaciju.
1995. god. – 4. kolovoza – Započet je iznenadan artiljerijski napad na srpski Knin. Dvostruko malobrojnije postrojbe Srba su izbjegle u Bosnu, a s njima i 150 tisuća civila, među njima i mnoge obitelji koje su generacijama živjele u Krajini. Krajina je za stalno pripojena Hrvatskoj. Borbe su trajale svega nekoliko dana, ali je nakon toga nastupilo teroriziranje: srpska su sela paljena i pljačkana, a malobrojni, dobno uglavnom stariji Srbi koji su odlučili ostati ubijeni su. Hrvatska je vojska zauzela također Nacionalni park Plitvice. Ratna djelovanja nisu uništila prirodu, ali su od hotela ostale samo ruševine. Te je godine Hrvatska također mirovnim putem vratila Slavoniju, ali je to područje i dalje ostalo pod međunarodnom kontrolom.
1995. god. - studeni – Daytonski sporazum. Nakon Domovinskoga rata koji je trajao od 1992. god. mir je Bosni i Hercegovini donio tek sporazum vođa zaraćenih strana u Daytonu (SAD). Pridržavanje sporazuma su nadzirale međunarodne vojne snage pod vodstvom NATO-a. U vojnim je akcijama vođenima 1995. godine na području Hrvatske poginulo više od 10 tisuća ljudi.
1995. god. - prosinac – Službeno potpisivanje Daytonskoga sporazuma u Parizu. U njemu su priznate tradicionalne granice Hrvatske te joj je zajamčeno vraćanje istočne Slavonije. Situacija se u principu stabilizirala, iako je na tisuće izbjeglica i dalje živjelo u nesigurnosti. Hrvatska se vlast službeno složila na povratak protjeranih Srba, ali je u praksi umnožavala administrativne prepreke kako bi im to onemogućila. Vlada se također bori s posljedicama rata: demobiliziranim vojnicima treba osigurati posao, izbjeglicama dodijeliti stanove, a obnovu čeka i uništena infrastruktura zemlje. Kao nakon svakog razvoda popraćena atmosferom krajnjeg neprijateljstva ostali su samo neplaćeni računi, gorčina, odbojnost i nesigurna budućnost djece.
1996. god. - siječanj - Kraj misije mirovnih snaga UNCRO.
1996. god. - veljača – Početak UN-ove promatračke misije na poluotoku Prevlaka u sklopu mirovnih snaga UNMOP-a.
1999. god. - prosinac – Smrt Franje Tuđmana.
2000. god. – Pobjeda umjerenih snaga na izborima. Stjepan Mesić, davni antikomunistički opozicionist postaje predsjednikom države. Vlada se sastoji od koalicije reformiranih postkomunista s narodnjacima, kršćanskim demokratima i liberalnom strankom. Na čelu joj je Ivica Račan. Vlada nastoji približiti Hrvatsku europskim strukturama. Hrvatska se uporno stara postati članicom Europske zajednice i NATO-a.
2002. god. - prosinac – Kraj misije mirovnih snaga UNMOP-a.
2003. god. – Poraz umjerenih snaga na izborima i povratak Hrvatske demokratske zajednice na vlast. Njezin je predjednik Ivo Sanader.
2003. god. – 23. prosinca - Ivo Sanader postaje premijer.
2004. god. – 15. studenoga – Premijer Ivo Sanader kao prvi šef Hrvatske vlade nakon raspada Jugoslavije odlazi u službeni posjet Beogradu kako bi se sastao sa srpskim premijerom.
2005. god. – 3. listopada – Hrvatska započinje pregovore oko ulaska u Europsku uniju.
2009. god. – 1. srpnja - Ivo Sanader daje ostavku. Na premijerovu je odluku utjecaj imao neriješen spor sa Slovenijom oko razgraničavanja morskoga teritorija u Piranskom zaljevu te graničnog područja na rijeci Muri. Tijekom konvekcije HDZ-a u Zagrebu 4. srpnja 2009. Sanadera je na funkciji predsjednika stranke zamijenila Jadranka Kosor, dotadašnja zamjenica premijera.
2009. god. – 6. srpnja – Sabor potvrđuje da funkciju premijera preuzima J. Kosor. Tako je ona postala prva žena-premijer u povijesti države.